Pavel Jozef Šafárik (slov. Pavol Jozef Šafárik) rođen je 13. maja 1795 godine u Kobeljarovu u današnjoj Slovačkoj. Bio je slovački i češki pisac, istoričar, etnograf, filolog i lingvista. Osnivač je slavistike kao naučne discipline (pored J. Dobrovskog i J. Kopitara) i jedan od prvih slavista.
Najpoznatiji je po svom delu Historija slavenskih jezika i književnosti svih dijalekata (nem. „Geschichte der slawischen Sprache und Literatur nach allen Mundarten“), koje otkriva veliki doprinos slavenske kulture opštoj evropskoj kulturi.
Za srpsku kulturu važan je njegov boravak u Novom Sadu, gde je od 1819. do 1824. godine radio kao profesor i direktor Srpske pravoslavne gimnazije. Tada je napisao delo „Istorija slovenskih jezika i književnosti svih dijalekata“, koje spada u jedno u od najvećih poduhvata slavistike svih vremena. U knjizi su prvi put na jednom mestu predstavljeni svi slovenski jezici i književnosti. Šafarik je tako od malo poznatog provincijskog profesora postao jedan od najpoznatijih slavista svoga doba. Njegova stanovišta su, u osnovi, jednaka stavovima Dobrovskog, Kopitara i Vuka Karadžića.
Pavel Jozef Šafarik je svojim delima najviše pomogao Vuku Karadžiću, koji je težio ideji o narodnom jeziku. Vuk je bio književnik, lingvista, istoričar, etnolog, skupljač narodnih umotvorina, jednom rečju jedinstvena pojava, ali on u svom veku nije bio izuzetak. Pavel Jozef Šafarik je, pored ostalih, po mnogo čemu imao sličnu širinu delovanja i ostavio je jednako značajan trag u kulturi svih slovenskih naroda, naglašeno je u muzeju Vuka i Dositeja u Beogradu.
P. J. Šafárik je u najboljim svojim godinama živeo i radio u Novom Sadu, u koji dolazi 1819. godine, nakon sticanja doktorata. Tada je izabran za direktora i prvog profesora novosadske gimnazije, osnovane nekoliko godina pre toga (1810. godine). Tokom novosadskog perioda je za šire istraživačke poduhvate na proučavanju jezika i književnosti južnih Slavena stekao mnoge pristalice, pa i kneza Miloša u Srbiji, Njegoša u Crnoj Gori i Ljudevita Gaja u Hrvatskoj. U isto vreme, bio je predsednik prvog čitalačko-pretplatničkog i učenog društva Slovaka u Vojvodini „Societas slavica“.
U Novom Sadu se 1822. godine oženio Júlijom Ambrózy de Séden (slov. Júlia Ambrózyová, 1803—1876), koja je bila poreklom iz nižeg slovačkog plemstva. Imali su jedanaestoro dece, od kojih je samo četvoro doživelo odraslo doba. Njihov najstariji sin Vojtěch Šafárik napisao je biografiju svog oca: „Co vyprávěl P. J. Šafařík“ (Šta je govorio P. J. Šafarik) a unuk po ćerci Boženi, historičar, poznati istraživač historije Slavena Konstantin Jireček, bavio se istorijom južnoslavenskih naroda. Jireček je i autor studije o svom dedi P. J. Šafáriku: „Šafařík mezi Jihoslovany“ (Šafarik među Jugoslovenima).
Bio je jedan od vodećih ljudi Slovačkog narodnog preporoda (drugo razdoblje preporoda), koji su se u prvom redu borili protiv mađarizacije i većinom imali panslavistička ubeđenja. Panslavisti su u to vreme smatrali da su pojedini slavenski narodi samo plemena jedinstvenog slavenskog naroda a njihovi jezici samo dijalekti jedinstvenog slavenskog jezika. Kasnije će ova ubeđenja biti ublažena i prerasti u ideju slavenske uzajamnosti, čiji će Šafárik biti jedan od ideologa. Ideja slavenske uzajamnosti priznavaće posebnost svakog slavenskog naroda i jezika, a u prvi plan će isticati potrebu da svi Slaveni, kao pripadnici bliskih naroda sarađuju i uzajamno se pomažu, pre svega u oblasti kulture. U skladu sa ovakvim svojim ubeđenjima, Šafárik je pokušao da osnuje i novu granu arheologije – slavensku arheologiju.
Svoje radove je pisao na češkom i nemačkom. U njegovo vreme još nije izvršena konačna standardizacija slovačkog književnog jezika a među slovačkim intelektualcima nije ni postojao jedinstven stav o potrebi standardizovanja slovačkog. Situacija je u tom pogledu bila dosta polarizovana. Na jednoj strani su bili čehoslovakisti na čelu sa Jánom Kollárom, koji su smatrali da su Slovaci deo jedinstvenog čehoslovačkog naroda, i da kao takvi treba da za svoj književni jezik prihvate ranije standardizovan češki. Na drugoj strani su bile pristalice standardizacije zasebnog slovačkog književnog jezika na čelu sa Ľudovítom Štúrom a pre njega Antonom Bernolákom. Šafárik je pokušavao da zauzme pomirljiv stav između ove dve suprotstavljene struje, i bio je pristalica upotrebe slovakiziranog češkog jezika, kao književnog jezika Slovaka. U zbirci tekstova Glasovi o potrebi jedinstva književnog jezika za Čehe, Moravljane i Slovake (češ. Hlasowé o potřebě jednoty spisowného jazyka pro Čechy, Morawany a Slowáky), koju je priredio Ján Kollár 1846. godine, Šafárik upućuje kritiku, donekle ublaženu, Ľudovítu Štúru zbog njegovog rada (započetog 1843. godine) na standardizaciji slovačkog književnog jezika. Iako nije video potrebu za zasebnim književnim jezikom Slovaka, Šafárik je smatrao da su Slovaci i Česi dva zasebna entiteta, što eksplicitno navodi u svom delu Historija slavenskih jezika i književnosti svih dijalekata.
Šafárik je svojim dolaskom za direktora gimnazije, u Novi Sad doneo evropski duh i slavensko bratstvo. Povezao se sa tadašnjom srpskom inteligencijom, pokrenuo mnoga kulturna pitanja i uspostavio sveslavenske veze. Bio je poznanik arhimandrita šišatovačkog Lukijana Mušickog, Jovana Hadžića, Platona Atanackovića, Georgija Magaraševića i drugih. Funkciju direktora gimnazije preuzeo je posle svečanog govora, koji je održao na latinskom jeziku. U govoru je izneo istoriju gimnazije, govorio je o profesorima i njihovim dužnostima a zatim o svojim pedagoškim pogledima na koncepciju škole. Upoznao je prisutne sa predlogom reformi, koje je planirao da sprovede.
U novosadskoj gimnaziji Šafárik je na funkciji direktora proveo punih pet godina. Kao direktor imao je jako ambiciozne planove. Njegova koncepcija se sastojala u stvaranju gimnazije prema klasičnim grčkim uzorima. Odmah po dolasku na dužnost napravio je manje izmene u programu, i uveo i proširio predmete u vezi sa crtanjem i slikanjem. Inicirao je i prikupljanje knjiga za buduću biblioteku gimnazije. Prilikom inauguracije rekao je da će sam da predaje matematiku (algebru i geometriju), fiziku, logiku, retoriku, poeziju, stilistiku. Predavao je i jezike: latinski i nemački a kasnije, po stupanju na snagu mađarizatorskih zakona, i mađarski jezik kao nastavni predmet.
Tokom prve dve godine boravka u Novom Sadu stanovao je kod bogatog građanina Servickog. Godine 1821. Šafárik je zamoljen od strane Toše Stratimirovića (1778—1832), sinovca mitropolita karlovačkog Stefana Stratimirovića, veleposednika iz porodice Stratimirović iz Kulpina, pokrovitelja slovačke kulture, da preuzme brigu o obrazovanju njegovog sina Miloša. U porodici Stratimirović bila je tradicija da se za obrazovanje i vaspitanje sinova, angažuju privatni učitelji iz redova obrazovanih ljudi, uglavnom Slovaka evangelika. U znak zahvalnosti, dobio je na raspolaganje deo kuće u Novom Sadu, gde je stanovao a za hranu se brinula posluga, koju su plaćali njegovi stanodavci. Šafárik je Milošu držao časove u gradu, ali je posećivao i imanje Stratimirovića u Kulpinu, gde je radio na svojim naučnim delima.
Dana 17. 6. 1822. godine se oženio 19-godišnjom Júlijom Ambrózy. Rođena je u Velikoj Kikindi 19. 11. 1803. godine a njeni roditelji su bili poreklom iz Slovačke. Kako navode njegovi biografi, Šafárikova supruga je bila jako inteligentna i temperamentna osoba, a govorila je i četiri slavenska jezika: slovački, srpskohrvatski, češki i ruski, te je svome suprugu mnogo pomagala u radu.
Šafárikova karijera je ozbiljno ugrožena 1824. godine, kada su austrijske vlasti zabranile Srpskoj pravoslavnoj crkvi zapošljavanje evangeličkih intelektualaca iz Ugarske u gimnazijama i u svojim službama. Šafárik je predstavljao izuzetak, s tim da više nije mogao biti direktor. Ipak, tada počinju da mu se događaju razne poteškoće a finansijski problemi se gomilaju.
Tokom novosadskog perioda je bračni par Šafárik dobio petoro dece. Pošto više nije bio direktor, Šafárikova primanja su se smanjila i to upravo u vreme kada mu je novac bio preko potreban, jer su mu se intenzivno rađala deca. Pokušavao je da nađe profesorsko mesto u Slovačkoj, ali iz različitih razloga nije prihvatio neke prilično dobre ponude. U to vreme radi na sakupljanju materijala i izdavanju slovačkih narodnih pesama. U ovom periodu nastaje i njegovo najpoznatije delo Historija slavenskih jezika i književnosti svih dijalekata.
U Novom Sadu Šafárik je sakupio mnogo raznovrsnog materijala, koji je kasnije, tokom boravka u Pragu, koristio za svoj rad. Podatke je prikupljao koristeći privatne biblioteke bogatijih građana Novog Sada, fruškogorskih manastira i Mitropolijsku biblioteku u Sremskim Karlovcima. Dosta materijala dobio je od Lukijana Mušickog i drugih ličnosti iz kulturnog i javnog života, sa kojima se susretao ili vodio prepisku.
Dana 22. 12. 1832. godine daje ostavku na mesto profesora, a 6. 4. 1833. godine napušta Novi Sad. Posle neuspelog pokušaja da dobije mesto profesora i bibliotekara u Rusiji, odlazi na poziv prijatelja preko Budimpešte i Požuna u Prag.
Šafárik sa porodicom stiže u Prag 4. 5. 1833. godine. On tada pokušava da pre svega obezbedi svoju porodicu, ali i da stekne mogućnosti za svoj naučni rad. Ovde će, između ostalog biti upravnik (od 1841. godine) a kasnije (od 1848.) direktor Univerzitetske biblioteke a uređivaće i časopise „Muzejník“ (časopis češkog Narodnog muzeja) i „Světozor“. Od svojih čeških prijatelja dobijaće iznos od 380 zlatnika godišnje, kako bi svoje radove pisao isključivo na češkom. Sve vreme boravka u Pragu, a naročito tokom 40-tih godina, egzistencija Šafárikovih zavisiće od tog novca. Porodica će se proširiti, dobiće još dece. Sa druge strane naučni rad biće glavni smisao Šafárikovog života tokom boravka u Pragu.
Revolucionarne 1848. godine uglavnom je prikupljao materijale za knjige iz oblasti historije starih Slavena. Te godine postao je direktor Univerzitetske biblioteke u Pragu i profesor slavenske filologije na praškom Univerzitetu, ali je 1849. podneo ostavku na ovo drugo i ostao je samo šef Univerzitetske biblioteke. Razlog za ostavku bilo je njegovo učešće tokom revolucije 1848—1849. na Prvom sveslavenskom kongresu u Pragu u junu 1848. godine. Jedan je od glavnih organizatora ovog kongresa, a prisutni poslanici su ga cenili kao „slavenskog apostola“. Ovime je postao sumnjiv za austrijske vlasti. Tokom apsolutističkog perioda nakon poraza revolucije, živeo je povučeno i proučavao posebno staru češku književnost i staroslavenske tekstove i kulturu.
U svojoj 61. godini Šafárik se razboleo, počeo je da pati od raznih fobija. Patio je i od depresije, iako više nije imao materijalnih poteškoća i nije morao da brine o porodici. Depresija je bila uzrok njegovog skoka u reku Vltavu 23. 5. 1860. godine. Bio je spašen, a ceo slučaj je izazvao mnogo uzbuđenja u javnosti.
Početkom oktobra 1860. godine daje otkaz na mesto direktora univerzitetske biblioteke. Car Franc Jozef I prihvata njegov otkaz svojeručno mu napisavši pismo sa odgovorom, pri čemu mu daje penziju u iznosu pune plate. U to vreme Šafárik se kreće samo uz pomoć štapa i zdravlje ga naglo napušta.
Umro je 26. 6. 1861. godine. Sahranjen je u Pragu, na evangeličkom groblju Karlín. Godine 1900. njegovi posmrtni ostaci su preneti na najveće praško groblje – Olšansko groblje (češ. Olšanské hřbitovy). Na njegov grob postavljen je prvobitni kameni sarkofag sa epitafom na staroslavenskom jeziku: „V krasnih mira sego v’spital sa esti et junosti svojeje“.